|
Šoderica 18. prosinac 2010.
Sve je počelo sa pozivom organizatora DŠV Šoderica, na tradicionalno božićno ronilačko druženje na lokaciji Šoderica pored Koprivnice.
Predloženi vođa ove male ali hrabre skupine je bio Marko Račić. Vrijeme koje se predviđalo za tu subotu nije baš ukazivalo na idealne uvjete za ronjenje, ali što je to za nas Geronimovce kojima je jedna od standardnih parola: nevrijeme je naše vrijeme…
Nakon kratkotrajnog izlaganja plana tog romantično- avanturističkog izleta u klubu, te obzirom da se najavljivalo kvalitetno druženje nekoliko klubova ljubitelja ronjenja (bilo bi u redu da se netko ispred ovako eminentnog kluba tamo pojavi), Ćuki je pomislio da će ponovo morati aktivirati radna obaveza, odnosno „dobrovoljno“ prijavljivanje za izlet. Međutim za izlet se prijavilo 12 dovoljno hrabrih „dobrovoljaca“, koji su ničim izazvani, to subotnje jutro odlučili zamijeniti svoju toplu postelju za novu, još neistraženu zimsku avanturu.
 Pao je brzi dogovor da se nađemo u 9:00 sati kod Brune, podijelimo u nekoliko auta, te lagano krenemo put Koprivnice, jer što, ima vremena do urona u 12:00 sati. Kako to obično biva, prognoza se po običaju kada to ne treba, obistinila u svom punom sjaju da nam dočara, odnosno upotpuni naš romantični izlet u zimsku idilu Šoderice. Naravno uz sve to neki nisu mogli upaliti svoj auto, koji kao da im još jednom želi reći: jesi li siguran da želiš ići roniti u ovakvim uvjetima, pa smo se uz malo odstupanje od predviđene satnice ipak svi skupili, te laganini nakon toplog čaja u Marku Polu krenuli put Šoderice.
 Obzirom na uvjete na putu (snijeg i led na slabo očišćenim cestama) dobro da smo i stigli na naše odredište, desetak minuta prije predviđenog urona, sretni i puni elana za nove izazove.
Na šoderici koja je u tako idiličnim uvjetima, pokrivena snijegom (35 cm) i ledom zapravo vrlo lijepa, a nakon kopanja kučica u snijegu kako bi mogli smjestiti naša vozila na sigurno (svaka sličnost sa filmom vlak u snijegu je slučajna), krenuli smo se, nakon kratkog pozdrava i upoznavanja sa domaćinom brzo spremati za predstojeću avanturu.
Ćuki je svojim klasičnim primjerom „Juriš , svi za mnom“ stvarno želio biti predvodnik grupe, ali obzirom na vijećanje kriznog stožera, odlučeno je da se podijelimo u dvije skupine (pošteno 6+6), oni koji rone i vod logistike →→ oni koji su spremni za pružanje prve pomoći kod hipotermije.
Neki su nakon neočekivane lavine snijega sa krova, poželjeli to ovjekovječiti prigodnim foto sesionom uz neizostavnog djeda mraza. Uz novi klupski ratni poklič (prvi dio preuzet od našeg idola Mamića) IDEEEEMO ... ljeto će, lagano smo krenuli u obračun sa nepoznatim protivnikom.
 Iz daljine se moglo čuti, gle ove luđake, ulaze u zaleđeno jezero a nitko ih ne tjera. To nam je dalo dodatnu snagu, te smo sa osmjehom na licu uz snimanje nacionalne televizije (navodno smo bili na dnevniku), polako, jedan po jedan nestajali u ledenom bezdanu.
Uz prvotni šok, nastavak je (osim ozeblina na prstima kod svih) bio vrlo ugodan i životopisan. Oni iskusniji ronioci sa dvobocnicima, odmah su stvorili ugođaj pješčane oluje, kako mi ostali ne bi mislili na hladnoću, nego da si odmah stvorimo sliku toplih krajeva (možda Egipat?).
Naravno, mi iz Geronima smo se odmah postavili u široku formaciju, te smo konačno mogli uživati u prekrasnom pogledu na životopisno polje žuto-narančaste jezerske gorgonije (poziv našim biolozima da otkriju radi li se ovdje o nekoj endemskoj vrsti), kao i na jedan veliki drveni panj o kojem navodno kruži neka urbana legenda…ili možda ne???... također je uočen i som od oko 60 kila (samo ne znam po kome su to izmjerili).
Nakon klasičnog dvadesetominutnog kružnog pretraživanja tla, trebalo je izići van i nažalost uz rastanak od novog vodenog prijatelja, obaviti još jedan težak zadatak . . .
 Naravno, trebalo se uhvatiti u koštac sa vrućim vojničkim grahom punim špeka i kobasa (prvi put vidim da ima više mesa od graha), kuhanim vinom i velikom količinom kolača. Neki od nas su se bez straha izmjenjivali u napadima i po nekoliko puta, ali količina hrane od strane domaćina je ipak bila jača.
Nakon teške borbe, na prijedlog domaćina, obišli smo cijelo bojno polje (klupske prostorije društva), te hrabro zakazali uzvratni susret, odnosno možda pronašli novi trenažni centar za obuku naših novih regruta.
Poslije srdačnog pozdrava sa domaćinima krenuli smo kućama puni dojmova, te onako već polako sneni, u toplim autima svaki za sebe, maštali o nekim drugim predstojećim izazovima.
|