|
Trimix tečaj + R2 i više, olupine Lina i Vis (7. - 8.7.2012.)
Stokiranje Trimix tečaja ili Kad narastem ronit ću suhim odijelom
 Početkom rujna prošle godine Mirna je organizirala izlet na Cres. Iz nekog razloga nisam išla, ali znam da je sudionicima bilo lijepo i da ih je na Lini pratila izvanredna vidljivost. Imaju sto veselih priča koje počinju: E, kad smo ono bili na Cresu i ronili na Lini...
Kad je krajem lipnja, odmah nakon klupskog kampa, Ćuki spomenuo da će trimix tečajce vodit na Linu i da prima i ostale R2+ („Nije to baš, ali brod je skup, nas je samo 6, a na brodu nas može bit 12...”), počeli su padat planovi. Brod nije baš besplatan, ali može se spavat na njemu jer ima ležajeve u potpalublju, a za prijevoz trimix-tečajaca i još troje sretnika nudio se besplatni prijevoz GSS-ovim kombijem.
Nakon sto peripetija oko organizacije obaveza, opreme, kompresora, tko može u subotu, tko u nedjelju, a tko oba dana... našli smo se u rano subotnje jutro 7.7. pred starim klubom u sastavu trimix (Ćuki, Pero, Saša, Dule i Miloš) i R2 trojac za snižavanje troškova (Iva, Grga i ja).
Prvo smo se uputili u Ogulin po još jednog trimix tečajca – Sašu iz GSS-a i njegovu ljupku pratilju. Stigli smo popit kavu i malo se prošetat po Ogulinu do Đulinog ponora.
Nakon rasprava o toku rijeke Dobre i zašto je Đula skočila, nastavili smo lijepim ljetnim krajolikom prema Vrboskom i dalje autocestom prema Rijeci i Voloskom. Nekako smo se probili do rive i broda lokalnog ronilačkog centra koji je imao bit naš ronilački dom sljedeća dva dana.
Opskrbili smo se vodom, kruhom, voćem, sastojcima za roštilj i napolitankama, utovarili opremu, gominu dvobocnika, silne stejđeve, nešto običnih boca i nas same te krenuli prema Cresu. Put je bio prilika za vidjeti istočnu obalu Istre koja je većim dijelom neizgrađena, divlje i jako lijepe prirode.
Prva postaja bila je najsjevernija točka Cresa – Rt Jablanac. Sidrili smo na istočnom kraju rta uz špilju koja presijeca rt. Dok je trimix ekipa počela s pripremama, naš je R2 trojac poslagao na sebe opremu i skočio u more. Grga je vodio, a Iva i ja slijedile na jednu jako lijepu lokaciju s puno ribe. Na površini je bilo 28°C, ali na 34 metra dubine bilo je friških 16. Na samoj ponti rta struja je bila jaka, ali inače more je bilo mirno na padini s gorgonijama te na jednom kratkom zidu. Kako su Iva i Grga ronili s bocama od 15L, a ja s onom od 12L, da produžimo uron na povratku sam se niz struju malo šlepala na Ivu. Bilo je to interesantno 10-minutno iskustvo mirnog i staloženog plahutanja u kojem smo se osjećale kao na povodcu. Ipak bila je to i detoksikacija jer je moja 12ica iz centra bila sa zrakom osebujnog bukea: jedinstveni spoj pilane i autobusnog kolodvora.
Sljedeća lokacija bila je niže niz zapadnu obalu Cresa: brod znan kao Lina. Uslijedio je avanturistički dio dana. Dignuo se malo jači maestral pa je naša R2 ekipa prekinula sunčanje na gornjoj palubi i bacila se u pomaganje trimix ekipi. Uz silno ljuljanje broda uspjeli su na sebe staviti silnu opremu i boce te skočit u more.
Tada smo se i mi počeli pripremat za uron koji je preuzela Iva i više nije puštala prvo mjesto. Čim smo zaronili vidjeli smo crne prilike u suhim odijelima, s gomilom bijelih boca, kako vise na konopu kao u formaciji trač-parti: trimix ekipa na dekompresijskom zastanku. Spustili smo se na provu. Vidljivost nije bila kao u rujnu prošle godine, ali ipak je bila bolja od prosjeka te se jednim pogledom s prove mogao obuhvatiti veliki dio broda. Krenuli smo lijevim bokom, navodno praćeni jednim zubacem, do štiva iza drugog jarbola pa se vratili na provu zavirujući u kormilarnicu. Okrenuli smo se i na manjoj dubini otperajali prema drugom jarbolu bacit još koji pogled na brod. Poslije smo se još malo zadržali uz obalu (uz koju ima i nekoliko špiljica).
Nakon sušenja smo se svi poslagali po gornjoj palubi, imali debrifinge i čekali paljenje motora te odlazak u jednu od obližnjih uvala. Plan je bio vezat se za rivu i istresti sadržaj hladnjaka na roštilj. Ali kako naš veseli kapetan nije mogao pokrenut brod (od puno valjanja more je ušlo u motor), ostali smo vezani za Lininu bovu. Kapetan se trudio, ali ništa nije pomoglo pa nam se u neko vrijeme pridružila još jedna brodica s kojom je stigla ispomoć.
Družina je i dalje bila poslagana na palubi. Nisu nas omele opčaranost divnom prirodom i splet okolnosti koje su nas ostavile u bespuću i divljini. Imali smo dovoljno vode i hrane za nekoliko dana. Posebno Ćuki s prijenosnim frižiderom punim plastičnih posudica s raznim obrocima. Pobrstili smo još napolitanki, ispraznili dio posudica te rastresli razne ronilačke teme, popularnu kulturu, modu i teorije veznog života.
Nekako smo odjednom svi bili u vrećama za spavanje, prebrojali zvijezde i zaspali. Nije nas probudilo ni paljenje motora i put u Volosko. Ipak, počeo je puhati malo hladniji vjetar pa se dio nas preselio u potpalublje.
Jutro u Voloskom bilo je jako kratko. Proveli smo ga u pijenju kave, traženju hrane, pekare i pravog peciva. I očaju zbog pokvarenog mesa za roštilj.
Na putu za Vis za naš se brod vezalo plovilo s tri vesele gospođe, koje su krenule u istom smjeru na kupanje i ljetne radosti, a imali smo i posjet lučke kapetanije.
Dok smo se približavali Plominu i mjestu potonuća Visa, počele su pripreme za zaron. Trimix ekipa je bila vidno opuštenija nego dan prije, a i valovi su bili manji. Iva, Grga i ja smo se bacili u velika razmišljanja što ćemo ako je vidljivost loša. Vis nije baš blizu obali, nema zida u blizini,... samo bova s konopom do broda i vrh dimnjaka na 37 m. Ćukijeve upute bile su dva kruga oko dimnjaka i van. Ok, ako bude loša vidljivost, dva kruga oko dimnjaka i van.
Vidljivost nije bila neka, ali bila je senzacionalna s obzirom da smo cijeli uron vidjeli jako puno ribe, a od olupine puno više od dimnjaka. Spustili smo se po konopu s bove prema provi broda. Na dubini od 40 m nastavili smo prema dimnjaku, obišli smo ga par puta, vidjeli mnoštvo žutih gorgonija i spužvi koje ga obrastaju te obilje ribe koja onuda plahuta. Iva se još uvijek kune da su bila četiri hlapa u dimnjaku. Nisam ih vidjela, baš tad me pitala koliko imam zraka. Smanjujući dubinu krenuli smo bacit pogled prema krmi i tako vidjeli velik dio broda, skroz do jarbola na krmi. Smanjili smo još dubinu i krenuli prema konopu i izronu. Oko konopa smo sreli trimix ekipu, binom po binom. Činilo se da nam se Ćuki iskreno poveselio i da smo položili ispit dobrog plahutanja iznad Visa.
Dok smo se nahranili napolitankama i malo osunčali, trimix ekipa se skupila na trač parti pod bovom. Kad je Ćuki izronio, nakitili smo ga svim instrumentima koji su bili raspoloživi kako bi ga Miloš snimio za buduće edukativne svrhe.
Krenuli smo nazad prema Voloskom i usput stali ispod Brseča na lokaciji Pod Golovikom poznatijom kao Kinkelin zid (po tragično poginulom roniocu na dah). Vezali smo se u maloj dragi s ribarskim kućicama. Prvo smo krenuli prema zapadu oko malenog rta s mnoštvom žutih gorgonija (od kojih su neke bile počupane), a ispod 30 m su se nazirale i velike ljubičaste. Vidjeli smo dosta ribe, više rupa sa škampima, nešto puževa dalmatinera, par škrpina i trilja, mnoštvo spužva i parangal s mrtvim ugorima. Vratili smo se u dragu u kojoj je uslijedio najljepši dio urona. Na 5 do 10 m dubine nalazi se prekrasan zid obrastao svom silom morskih čudesa u mnoštvu lijepih boja, a u dnu je špiljica. Odličan kraj za zaokruživanje jednog jako lijepog i avanturističkog izleta.
Uslijedio je povratak u Volosko (uz debrifinge, reminiscencije o ronjenju i životu), iskrcaj nas i opreme te tovarenje kombija. Ostavili smo more i istim putem krenuli nazad. Prva postaja bila je stanica GSS-a Ogulin gdje smo iskrcali naše ogulinske suputnike, razgledali prostorije, gledali slike s raznih pohoda i pili zdravu gorsku vodu. Čekalo nas je još istovarivanje dvobocnika u zagrebačkoj stanici GSS-a. Iskrcaj su spasili Dule i Grga, koji su vraćajući kompresor kod Grge na posao, skočili po dvije slasne pizze. Ukusan kraj dva lijepa ronilačka dana i četiri lijepe lokacije na kojima se nadam da ću imat prilike opet ronit. Iako je brod Vis totalni bonus koji sigurno neću vidjet tako skoro.
tekst: Marijana
foto: Miloš
|